RASPETI FAUST - Zapadni krug rapirom i perom

About the book RASPETI FAUST - Zapadni krug rapirom i perom

Što povezuje ruskog mistika Gurđijeva, švicarskog psihijatra Junga, šahovskog genija Aljehina i indijskog političkog lidera Chandru Bosea - s vođama Trećeg Reicha i Sovjetskog saveza, u proljeće 1941. godine, mjesec dana uoči Operacije Barbarossa, kojom će započeti najveći od svih ratova što će protresti zapadnu civilizaciju onako kako je ništa nije protreslo od epskih Homerovih vremena? Na koji način su s time povezani Faustov pakt s Mefistom, borba za prsten Nibelunga, Nietzscheov nauk o vječitom vraćanju istog i 'pitanje svih pitanja' koje pred svakog putnika postavlja nepronična Sfinga, što nepomična sjedi u središtu labirinta zvanog 'čovjek - povijest – civilizacija’?

Na pitanja, koja mrve i oblikuju zapadnu civilizaciju od njenih prapočetaka, pokušat će pronaći odgovore ruski psiholog i obavještajac Grigorij Nehatov u naporu da preduhitri još jedno ponavljanje vječnog rata solarnog i lunarnog principa što se ciklički obnavlja u svim epohama i civilizacijama, samo pod različitim simbolima i imenima. Na svom putu zapadnim civilizacijskim krugom od Moskve preko Venecije i Berlina, Pariza i Londona, i još dalje preko Sjeverne Afrike sve do pradomovine Indoeuropljana - Srednje Azije, Nehatov će ispisivati osobni itinerar/komentar duhovne odiseje Zapada, u kojoj se sučeljavaju drevna hermetička tradicija, detronizirano kršćanstvo i moderni duhovni nihilizam oličen u totalitarnim ideologijama 20. stoljeća.

Tražeći hermetički ključ za razumijevanje fenomena 'vječitog ponavljanja istog', i način da siđe s njegova 'inkvizitorskog' kotača - zapečaćenog poput nibelunškog prstena, Nehatov postupno razumijeva da je historija samo povijest manipulacije čovjeka po čovjeku, a kultura i religija, politika i ideologija najčešće sredstva te manipulacije. U tom smislu on naposljetku shvaća da su sve ideologije na propast osuđene utopije jer apstraktne ideale pretpostavljaju konkretnoj, živoj stvarnosti i da jedina sloboda koju čovjek može trajno ostvariti nije društvena već individualna, koja se aktualizira kroz proces osobne integracije ili individuacije. Tada, i samo tada, pojedinac dobiva priliku da iskusi što znači biti – ne nihilistički 'nadčovjek' – već običan, ali autentičan čovjek… A upravo u tome je srž i svrha ove metafizičke odiseje.