- Fiction
- Foreground
- Holon Library
- Ideas in psychoanalysis
- International relations and diplomacy
- Labyrinth
- Left turns
- Library 42
- Library Culture of the environment
- Library for beginners
- Library of Anthropology and Ethnology
- Other areas, co-editions and new years
- Pharmacy
- Philosophical Library
- Polemos Library
- Political Theory Library
- Political tribe
- Popular culture and philosophy
- Science in a pocket
- Sex Gender Sexuality
- Sociological Library
- Special editions
- What do I know?
Show more
Show less
Author Klaić, Nada
Klaić, Nada, hrvatska povjesničarka (Zagreb, 21. VII. 1920 – Zagreb, 2. VIII. 1988). Unuka Vjekoslava Klaića. God. 1943. diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je od iste godine bila zaposlena kao asistentica. God. 1946. doktorirala je tezom Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića. Od 1954. bila je privatni docent, a od 1968. redovita profesorica na katedri za hrvatsku povijest. Bavila se razdobljem od doseljenja Slavena do XIX. st. Hrvatsku je medievistiku obogatila raspravama iz društvene povijesti, a u knjizi Historija naroda Jugoslavije II (1959) napisala je sveobuhvatan prikaz hrvatske povijesti u ranom novom vijeku, u koju su uključeni elementi gospodarske i društvene povijesti. Posebnu pozornost obraćala je povijesti gradova, o čemu je objavila niz rasprava i knjiga: Zadar u srednjem vijeku do 1409. (suautor I. Petricioli, 1976), Zagreb u srednjem vijeku (1982), Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku (1983), Trogir u srednjem vijeku: javni život grada i njegovih ljudi (1985), Koprivnica u srednjem vijeku (1987). Niz rasprava napisala je o bunama i socijalnim sukobima, a rezultate je sabrala u knjizi Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću (1976). Svoje ocjene o ulozi pojedinih velikaša iznijela je u knjigama Posljednji knezovi Celjski u zemljama Svete Krune (Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone, 1982) i Medvedgrad i njegovi gospodari (1987). Velik dio njezina rada čini ocjena i objavljivanje izvora. Oslanjajući se djelomice i na prinose starijih povjesničara, analizirala je cjelokupan hrvatski diplomatički materijal ranosrednjovjekovnog razdoblja (Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara, 1965., 1966–67), dovodeći u sumnju njegovu autentičnost. Osim anonimne splitske kronike (Historia Salonitana maior, 1967), objavila je niz izvora prevedenih s latinskoga za potrebe studenata (Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, 1972). Cjelovito i izvorno poimanje ranosrednjovjekovnog razvoja hrvatskih zemalja dala je u knjizi Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1971), dok je mnogobrojne probleme kasnijega razdoblja sabrala u djelu Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (1976). Posmrtno su joj objavljene knjige Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g. (1989) i Povijest Hrvata u srednjem vijeku (1990).
(enciklopedija.hr)