Nenad Veličković: Patriotizmom se ispiru mozgovi
2008-01-23 08:36

Nenad Veličković, autor trilogije koju smo objavili u knjizi Viva Sexico, dao je intervju Glasu Istre. Kultura podrazumijeva otvorenost za novo i drugačije, spremnost na razmjenu, na miješanje. U terminu multikulturalnosti sadržan je koncept etničke ili nacionalne kulturalnosti kao nečega osnovnog, primarnog. Ja upravo to osporavam.

 

---

Nenad Veličković (rođen 1962.) spada u red najproduktivnijih bosanskohercegovačkih književnika mlađe generacije, kojega smo imali prilike vidjeti i na pulskom Sajmu knjiga, a njegovo djelo upoznati i kroz izdanja hrvatskih izdavača (Feral Tribune, Durieux, Jesenski i Turk). Njegov posljednji prozni uradak, roman Sahib, objavljen u Feralovoj biblioteci, potvrđuje Veličkovića kao angažiranog, satiričnog pisca, koji parodira i ismijava svakodnevicu koja ga okružuje. Od važnijih proznih naslova, uz spomenuti Sahib, treba izdvojiti romane Otac moje kćeri, Konačari, kao i zbirke priča Đavo u Sarajevu, Sarajevski gastronauti i Viva sexico. Veličković piše i radiodrame te scenarije i dramske tekstove za kazalište i televiziju, kao i stručne radove iz područja književne teorije i književne kritike. Knjige su mu prevođene na njemački, slovenski i poljski jezik.

 

Veličković živi i radi u Sarajevu. Asistent je na Odsjeku za književnost naroda Bosne i Hercegovine na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Član je P.E.N. centra BiH. Pokretač je nekoliko časopisa, a najpoznatiji je kao osnivač književne radionice Omnibus koja je kreativno i produktivno povezala mlade pisce s prostora bivše države.

-- U svim Vašim knjigama osjeća se neizmjerna želja za istinom, za demistificiranjem i raskrinkavanjem svega što Vas okružuje, od novokomponiranog poratnog domoljubnog patosa do licemjerja i površnosti međunarodnih institucija u Bosni.

Namjera mi je kritikovati vlast. Tačnije, ustrojstvo koje omogućava da nesposobnost i nemoral dominiraju u političkom životu. Vaša konstatacija vjerojatno je vezana za roman Sahib; u međuvremenu sam otišao dalje. Sad sam uvjeren da je patriotizam ono čime se ispiru mozgovi.

Ne krijem prosvjetiteljske ambicije

-- Jeste li svjesni terapeutskog, prosvjetiteljskog učinka koji Vaše knjige imaju na domicilnog čitatelja?

Iskreno, nisam. Desetak, dvadeset poruka koje dobijem od čitalaca, po knjizi, dovoljno je da nahrane sujetu. Ne krijem da moje knjige imaju prosvjetiteljske ambicije. Možda je to čudno, dičiti se prosvjetiteljstvom na početku 21. stoljeća, ali je još čudnije vidjeti u tom istom vijeku vjeronauk u školama. Valjda to ide jedno s drugim.

-- »Ovdje je časnije umrijeti za djedove nego živjeti za unuke« ili »ovdje roditelji padaju u depresiju kada im sin poželi biti baletan« - samo su neke od vrlo preciznih opservacija na temu Bosne stavljene u usta glavnom liku romana Sahib. Kojoj Vi Bosni težite?

Ne znam što da kažem, da mi je drago ili da mi je žao što roman Sahib vezujete samo za Bosnu. Zar ta stvar, na primjer, s unucima i djedovima, ne važi i za Hrvatsku? Na to sam mislio kad sam maločas spomenuo patriotizam. A kojoj Bosni ja težim? Ne znam. Oslobođenoj patriotizma. Bosni u kojoj ne bi bilo suverenih i konstitutivnih naroda nego suverenih pojedinaca. Bosni u kojoj bi obrazovanje bilo takvo da u nekoliko narednih generacija ovo o čemu govorim bude moguće. Da živim u Hrvatskoj, težio bih takvoj Hrvatskoj.

-- Prošle ste godine na književnom festivalu Pontes na Krku održali predavanje o bosanskohercegovačkim čitankama i udžbenicima iz književnosti ukazujući na njihov nacionalistički predznak. Objasnite o čemu se zapravo radi?

Isto to, s malo osvježenim primjerima, govorio sam i prije mjesec dana u Umagu. I ponoviću, ako sve bude išlo po planu, u svibnju, opet u Umagu. Mogu doći i u Pulu. To je stvar koja se treba vidjeti. Primjeri iz čitanki, složeni jedni pored drugih, srpski, hrvatski, bošnjački... Zanimljivo je, i bilo bi smiješno da nije strašno, koliko laži i stereotipa guramo u dječje glave, koristeći za to književna djela. Ako vaše čitaoce ovo zaista zanima, predlažem im da posjete moj sajt. Tamo je to malo bolje objašnjeno, ovdje mislim da nema dovoljno prostora. Samo još ovo: vaših se čitalaca to tiče, jer udžbenici o kojima govorim jesu bosanski, ali su istovremeno, barem oni namijenjeni hrvatskoj djeci u Bosni, uvezeni iz Hrvatske. Odličan je primjer Kovačićeva poema Jama: u hrvatskoj čitanci posluže se njome da bi spomenuli četničke zločine, a u srpskoj da bi spomenuli ustaške. A istovremeno niti u jednoj ne spomenu partizane, niti zašto je Ivan Goran Kovačić izabrao tu »stranu«. I, što je najgore, nema književne interpretacije poeme.

Izraz multikulturalnost je pleonazam

-- Koliko se u Sarajevu još održala multikulturalnost i tolerancija na ulici, među susjedima i u obitelji?

Mislim da je multikulturalnost samo jedan od pomodnih izraza, pojam koji nema jasno značenje. Pleonazam. Zar kulturalnost ne sadrži u sebi i ono multi? Kultura podrazumijeva otvorenost za novo i drugačije, spremnost na razmjenu, na miješanje. Volio bih da imam pred sobom neka sociološka istraživanja, neke statistike, o mješovitim brakovima sklopljenim u Sarajevu u posljednjih deset godina, na primjer, iz toga bi se dali izvući neki zaključci. U terminu multikulturalnosti sadržan je koncept etničke ili nacionalne kulturalnosti kao nečega osnovnog, primarnog. Ja upravo to osporavam. Kultura ne poznaje granice. Običaji, motivi, jezik, religija, tradicija, sve je to internacionalno.

-- Za razliku od jednolinearne ratne stvarnosne proze, u svojim romanima udarate tamo gdje je bosanski nukleus najtanji, u najbolnija mjesta. Tako, na primjer, u strahu da izgubi posao, vozač Sarajlija Sakib, u romanu Sahib, pristaje da vodi ljubav s pretpostavljenim - engleskim gayem i humanitarcem. Je li u javnosti bilo oprečnih reakcija na taj roman?

U javnosti, uopšte, nije bilo nekih reakcija na taj roman. I inače se u javnosti o mojim knjigama nije pisalo često. Na prste dvije ruke i dvije noge mogao bih nabrojati tekstove o knjigama koje sam napisao. Roman Sahib privukao je pažnju na nekoliko katedri za slavistiku zbog političke aktualnosti, zbog mogućnosti da se čita iz nekoliko suvremenih književnih teorija. Dakle, ako je dobio neku pažnju javnosti, onda je to bila pažnja stručne javnosti. I, moram priznati, u BiH se, nekoliko godina nakon što je objavljen, još uvijek dobro prodaje. I čita!

Da knjiga nije roba, sve je teže dokazati

-- U romanu Otac moje kćeri fotografija s vjenčanja koja je postavljena iznad televizora između Kurana i gipsane figure Tita simbolički označava poratno vrijeme u raskoraku, svojevrsni kontrapunkt između nespojivih vrijednosti. U Vašim romanima te kontradikcije postaju opća mjesta. Koliko je to doista realna slika stanja, a koliko egzotična slika koja se čini začudnom nekog stranog čitatelja?

Vjerujem da su moji romani realistični. Trudim se da budu takvi. Realistični, da ne bude zabune, u ideji, u onome što govore o svijetu. Dosadne su mi knjige koje nastaju i postoje izvan svijeta, izvan vremena, u nekom estetičkom rezervatu.

-- U intervjuu za beogradsko Vreme kažete da se posljednjih godina na sve načine borite protiv shvaćanja književnosti kao robe. Kakva je književna produkcija u Bosni?

Iskreno, ne znam. Ove, tj. prošle godine, mislim da nije objavljeno mnogo knjiga. Od onih malo koje jesu, nekoliko čak niti nije u Bosni. A da knjiga nije roba, to je sve teže dokazati. Čim se u priču uplete novac, i pitanje od čega pisac treba da živi, procenti, prava, marketing, agenti... kao mjerila vrijednosti nameću su prodani primjerci, nagrade, zarada... Roba svoju vrijednost ima na tržištu, znate ono, ponuda i potražnja... Knjiga, međutim, traži mnogo više vremena, pažnje i znanja nego što tržište može da prihvati. Ne možete prodati mnogo ljudima koji sporo čitaju jer se trude razumjeti ono što čitaju. Biblioteke su zato mjesta gdje knjiga kao neroba ima šansu da opstane. Navijam za biblioteke. Kakva je, na primjer, ona u Umagu.

-- U hrvatskim knjižarama knjige suvremenih pisaca iz zemalja bivše zajedničke države mogu se nabaviti samo ako su ponovno objavljene u nekoj od hrvatskih izdavačkih kuća. Je li tako i u Bosni?

Nije, koliko znam. U nekoliko knjižara mogu se kupiti knjige iz sve tri pomenute zemlje.

-- Radite li na nekoj novoj knjizi?

Nažalost, ne. Nekoliko ih je u fazi »sakupljene građe«, ali nema na vidiku slobodnog vremena da im se posvetim.