Za razliku od osamdesetih godina prošloga stoljeća koje je, barem što se zapadne književne i kulturalne znanosti i teorije tiče, obilježilo "sveto trojstvo " rase, klase i roda, devedesete su se odlučile iscrpiti tragajući za pojmom, konceptom, učinkom identiteta. Teorija, ne jednom, kaska za vremenom koje ovu, na njoj ne uvijek uočljive načine, inspirira i provocira. Tako je već na samom početku potrage za identitetima postala razvidna materijalizacija opasnosti da se ovi, baš kao i njihovi prethodnici sabrani u spomenuto trojstvo rase, klase i roda, prije nego što uopće budu opojmljeni, analizirani i definirani pretvore u kliše. Pokušaj izbjegavanja pretvorbe identiteta u kliše dogodio se, s današnje pozicije čini se, nažalost, mimo striktnog teorijskog promišljanja pojma i koncepta.

Slijedeći trag antiesencijalizma i konceptualno tragajući za modelom građanstva dvadeset i prvoga stoljeća, baveći se problematikom granica, studija pred vama postavlja pitanje: što je identitet? Put kojim se pojam i koncept identiteta kreću u ovoj knjizi sličan je putu kojega pretpostavljeni, a nedorečeni pojam, barem što se kulturologije i kulturalnih studija tiče, prelazi više od dvadeset godina: etnos, rasa, klasa, rod, nacija... Nabrojena mjesta identiteta u ovom su slučaju obogaćena za lutajući motiv jezika koji je ujedno i vezivno tkivo cjelokupne potrage za identitetima, pogotovo u onim njihovim manifestacijama koje nam se prikazuju kao rubne i čiji je dom granica.