Knjiga propituje medijsku sliku o državnim sveučilištima kao uspješnim, stručnim i istraživačkim organizacijama. Ukazuje da državna sveučilišta ne razumiju svoju ulogu javnih organizacija kao ni svoje osnovne procese. Pojasniti će se negativni učinci državnih sveučilišta na društvo i ukazati na lošu sposobnost državnih sveučilišta da razumiju društvene trendove, optimalno razvijaju studente te pomažu u razvijanju blagostanja i civilnog društva. Slijede prijedlozi za mogući razvojni skok državnih sveučilišta prema humanim, kvalitetnim i učinkovitim stručnim organizacijama.
Državna sveučilišta čine dva različita svijeta. Prvi je svijet edukacijskog sadržaja i istraživanja koji po kvaliteti većim dijelom odgovara istraživačkim i stručnim zahtjevima. Drugi je svijet upravljanja, organizacije i edukacijskog transfera u kojem se miješaju utjecaji stručnog  i istraživačkog s vjerovanjima, ideologijom te neformalnim interesima. Sukob svjetova ugrožava resurse i usporava razvoj državnih sveučilišta i društva.
Osobe koje žele steći akademski stupanj magistra struke prava mogle bi to postići na način da:
• program edukacijskog sadržaja po Bolonjskom programu završe za tri i pol umjesto za pet godina
• polože pravosudni ispit neposredno nakon diplomskog rada učenjem tijekom studija
• odmah po završetku studija znaju napisati zakon uz podršku stručnjaka, napisati složen trgovački ugovor, voditi sudske postupke, od jednostavnih do srednje složenih
• umanje troškove studija uz pomoć besplatnih udžbenika i brže ostvare punu radnu sposobnost uz pomoć priručnika za stručan rad
• povećaju vjerojatnost završetka studija i prosječnu ocjenu
• polože i nekoliko ispita iz rukovođenja, organizacije i komunikacije.
Preduvjet ovakvih ili sličnih ostvarenja na drugim odjelima je da se državna sveučilišta razviju prema stručnim načelima upravljanja i organizacije.